Alternative currency and balanced living system. Alternativna valuta i uravnoteženi životni sistem. Moneta alternativa e sistema di vita equilibrato.

Linija

Search

Home Forum
Welcome, Guest
Username Password: Remember me
  • Page:
  • 1

TOPIC: Razgovor Kao Pretpostavka Ljubavi I/Ili Medijska Manipulacija

Razgovor Kao Pretpostavka Ljubavi I/Ili Medijska Manipulacija 8 years, 4 months ago #1131

RAZGOVOR KAO PRETPOSTAVKA LJUBAVI I/ILI MEDIJSKA MANIPULACIJA

Autor: dr. Zlatko Miliša, izv. prof.
Odjel za pedagogiju Svečilišta u Zadru


"Razumjeti druge nam omogućava da bolje upoznamo sebe" (Delores, J. 1998, 53)

Suvremena obitelj nije ni približno odgovorila zahtjevima odgovornog roditeljstva. Suprotno tome, u tradicionalnim obiteljima i/ili onih u ruralnim sredinama znatno je prisutniji razgovor. Patrijahalni odgoj nije nazadni odgoj, već je, suprotno, putokaz za kvalitetnu komunikaciju u tzv. suvremenim društvima, gdje je sve prisutniji odmak od obiteljskih vrijednosti. „Epidemija“ permisivnog odgoja i indiferentnih roditelja čini djecu egocentričnima i nesretnima. Medijski manipulatori znadu da se osobito s virtualnom umreženošću gubi privatnost i/ili intima. Medijska relativizacija univerzalnih vrednota destruira obiteljske i tradicionalne odnose i vrednote. U radu se navode empirijski nalazi koji potvrđuju ove konstatacije.

1. Aktualnost teme

Postmoderno doba, koje se nekritički slavi kao vrijeme u kojemu su sve veće mogućnosti kreiranja čovjekovih sloboda, u stvarnosti postaje vrijeme porobljavanja čovjeka u kojemu se gube potrebe za pripadanjem, (samo)poštovanjem i ljubavlju. Kada nestane razgovora tada nestane i potreba za empatičnošću, altruizmom i ljubavlju.
Međutim, u suvremenom svijetu sve veći broj ljudi postaju usamljeni i otuđeni. Ljudi, doduše, danas imaju veću mogućnost izbora, ali ih prati krize identiteta i slabi utjecaj vrednota zajedništva i nesnalažljivost u ubrzanom razvoju tehničke revolucije. «Živimo u svijetu u kojemu istodobno pokušavamo društvo učiniti predvidljivim, a sebe nepredvidljivim, izmisliti priopćavanja koja će obuhvatiti ponašanje drugih ljudi, a vlastito ponašanje oblikovati tako da bude nedostupno tuđim generalizacijama» (Macintyre, A., 2002., str. 111).

Paradoks suvremene civilizacije je da imamo imamo krizu osobnosti i međuljudskih odnosa. Djeca se uče prilagođavanju umjesto razvoju osobnosti. Mladi žive u društvu krize, koje oni nisu proizveli, društvu rizika, kojeg oni nisu proizveli, već upravo oni postaju žrtve društva krize i društva rizika kojega je proizveo svijet odraslih. Oni postaju rizična populacija, a sve veći broj se počinje ponašati rizično.

Brojna istraživanja ukazuju na to da je kod mladih zapažen sindrom poremećaja u ponašanju koji je čvrsto povezan s karakteristikama modernog društva: narušeni obiteljski odnosi, odnosi s vršnjacima, osamljivanje, maltretiranje, zlostavljanje, agresija, delinkventno ponašanje, (auto)destrukcija i dr. Ideologija relativizma ekspandira posredstvom medijskih manipulacija. Vidljiva je na svim područjima života, a prepoznatljiva u izjednačavanju grijeha i vrline, nemorala i čednosti, ljepote i ružnoće, agresora i žrtve... itd. Manipulator nebitna pitanja tretira kao bitna, ili gdje se nenormalno tretira kao normalno...

Medijski manipulatori znadu da se s virtualnom umreženošću (potencijalno) gubi privatnost i/ili intima. Visoki zahtjevi koji se stavljaju pred osobu, društveni rizici, strah od života i pred životom, stvaraju pretpostavke za bijeg iz realiteta u svijet virtualnih zajednica i mreža. To otvara bijeg u virtualnu stvarnost, gdje se, navodno, može imati na stotine prijatelja, a u stvarnom životu- nikoga. U takvom okruženju ljudi se dijele na depresivce i (latentne) agresivce.

Manipulatori se okreću najmlađima koje tjeraju da prihvate imperativ: Sve mora biti sad i odmah. Tako se stvaraju armije neurotične (egocentrične) djece. Medijska relativizacija univerzalnih vrednota destruira obiteljske i tradicionalne odnose i vrednote. U tom medijskom miljeu sve je dopušteno. Nema se zabrana.
Manipulatori u potrazi za tehnološki posredovanim virtualnom stvarnošću uzimaju anarhističku paradigmu društva bez hijerarhija, pravila, ograničenja, obazrivošću pred autoritetima... Taj bijeg iz realnog društva u virtualno društvo je „kapitulacija“ pred kulturom života. Virtualni svijet čovjeku pruža privid uključenosti u život, dok je on zapravo otuđen ili isključen.

U Zborniku dječjih radova po nazivom «Drogu možemo pobijediti» (2005), (koji je financirao Grad Zadar), izdvajamo nekoliko citata koji detektiraju problem frustracija i svih opasnosti kojih su mladi svjesni… »Problemi koji muče djecu često su nebitni odraslima» (str. 33), «Je li u našoj prirodi da se međusobno uništavamo, da upropaštavamo sve što drugi naprave…(str. 52) «Došlo je vrijeme opranih ruku i okrenute glave. Odjednom su svi oslijepili i oglušili. Ne čuju i ne vide što se oko njih zbiva, a što je najgore, više i ne suosjećaju. Smrt mlade osobe od predoziranja nije posebna vijest, nego statistika»(str. 90).
Djeca nam jasno govore o nedopustivoj šutnji odraslih, a to otvara pitanje obiteljske odgovornosti. Djeca koja, primjera radi, na televiziji ne vide ono što drugi vide ili „koja ne surfaju po stranicama po kojima surfaju drugi, osjećaju se uskraćenima da će biti percipirani kao manje vrijedni“ (Bauer, 2007., str. 104). Mediji sve više postaju glavni agens socijalizacije iz čega istiskuju školu, obitelj itd., te tako utječu na cjelokupno formiranje vrijednosti i stilova ponašanja mlade generacije (Miliša, 2006, str. 26).

Ubrzani ritam života utječe na socijalizaciju mladog naraštaja. Mladima, s jedne strane, problem predstavlja što se moraju orijentirati na sve kompliciranije odnose i s istima moraju ovladati. S druge strane im se otvaraju bogatije mogućnosti za informacije i sofisticirane komunikacije, mobilnosti... nego li generacijama prije njih. Zato se komunikacija ne može tretirati samo kao transfer informacija i značenja u određenoj kulturi (određene skupine ljudi) .Parafrazirajući Roussouvu tezu možemo konstatirati da se s razvojem materijalne civilizacije čovjek „odnarođuje“ i u konačnici otuđuje od samog sebe.
Ni tzv. suvremeni razvoj digitalizacije ni najsofisticiraniji novi oblici komunikacije nisu demokratizirali ljudske odnose. Štoviše, suvremeni čovjek s njima gubi na esenciji humanosti, gdje se u mnogim segmentima umjesto suradnje pojavljuje isključivanje. Ljudi postaju „usamljena gomila“ - The lonely crowd .- D. Riesman -točni prijevod- gomila usamljenika.

Što je veća kulturna distanca između različitosti pojedinih kultura, teža je izgradnja interkulturalnog dijaloga. Zato kulturu treba shvatiti kao „sveopću komunikaciju koja dovodi u interakciju različite identitete, stavlja ih u interkulturalni ili akulturacijski odnos.“(Thomas, A,1999,str.73.) Susret i dijalog trebaju pomoći da bi se razlike među kulturama mogle spoznati, razumjeti i cijeniti. Dijalog počiva na tome da svojevoljno postoji interes za drugoga, jer se tek tada otvara mogućnost za razumijevanje.

Elektronički mediji (s određenim sadržajima i/ili emisijama) poprimaju najsofisticiraniji oblik manipuliranja nad mladima i vode (ne)izravno u ovisnosti o različitim (s)tvarima jer afirmiraju oslobađanje od rada u dokoličarenju1 Dokoličarenje postaje sinonim slobodnog vremena... U komparativnom istraživanju korištenja slobodnog vremena mladih u Osijeku i Zadru 2007. godine (N= 1000) došli smo do podatka da je nazastupljenija orijentacija na dokoličarenje, (gledanje televizora, surfanje po internetu, slušanje radija, čitanje revija, časopisa, novina sve do izležavanja ili lutanja po gradu, trgova
kim centrina i sl.) pa orijentacija na zabavu, (odlazak na koncerte, izlazak u diskoklubove, odlazak na kućne zabave), obiteljska orijentacija, (odlazak u crkvu, sudjelovanje u tradicijskim igrama tj. obiteljskim igrama i briga o kućnim ljubimcima), orijentacija na sport (aktivno, rekreativno bavljenje sportom, odlazak na sportske priredbe) i kulturna orijentacija (odlazak u teatar, odlazak na izložbe, čitanje knjiga, posjećivanje tečajeva...). Među različitim aktivnostima mladih u Zadru na prvom mjestu su izlasci u kafiće, na drugom gledanje televizije, a treće i četvrto - slušanje radija i čitanje novina (Miliša, Tolić, Vertovšek, 2009). To je još jedan argument kako mediji značajno utječu na kreiranje slobodnog vremena mladih.

Dokoličarenje danas postaje način zabave kroz svojevrsni bijeg od organiziranog rada u kojemu pojedinac sve manje sam participira ili samostalno odlučuje o njegovu korištenju. Ono se je „otrgnulo“ ranijem poimanju kreativnog izražavanja u slobodnom vremenu. (Miliša, 2006). Dokoličarenje sve više postaje prepoznatljivi potrošački stil ponašanja, posebno mladih i uglavnom podrazumijeva pasivni odnos prema ponuđenim sadržajima. Nije li jedan od problema mladih o kojemu se puno govori, a malo istražuje - višak dosade i manjak ambicija. Poznati Češki pedagog M. Viewegh u svojoj knjizi „Odgoj djevojaka u Češkoj“ iznosi originalnu misao da današnja djeca nemaju pozitivan odnos prema radu (i zbog toga) jer samo rijetka imaju predstavu o (mukotrpnom) radu svojih roditelja, nego ih isti nastoje osloboditi muke vlastitog napora (Viewegh, M, 1997, 182)

S odgovornim roditeljstvom u Njemačkoj porastao je interes za slobodnovremenske aktivnosti. Od 2000. godine su u ekspanziji tečajevi za roditelje pod motom „Odgovorni roditelji- odgovorna djeca“. Bez jasnih ciljeva, kaže ranija minisrica za obitelj Ursula von der Leyen i djeca će biti dezorijentirana. Ona je u Njemačkoj pokrenula projekt „Savez za odgoj“, čiji je cilj od vrtića pa nadalje osnažiti roditeljske kompetencije. Dijete treba osjetiti da ga trebamo jer se samo u uzajamnom odnosu gradi kvalitetan odgoj. „Epidemija“ permisivnog odgoja čini egocentričnima i u konačnici- nesretnima. Prije analize uloge medija u načinu komuniciranja, zadržimo se na analizi nekih stilova odgoja koji ne potiču dijalog u obitelji...


2. Posljedice permisivnog stila odgoja i indiferentnih roditelja

Roditeljski odgojni stil predstavlja konstelaciju roditeljskih odnosa prema djetetu, obiteljsku klimu unutar koje se odvijaju različiti roditeljski postupci. Budući da o njemu ovisi hoće li i kako dijete prihvatiti roditeljske odgojne postupke, roditeljski stil je od središnje važnosti za odgoj u obitelji.

1) Autoritaran (autoktratski) stil: Roditelji postavljaju velike zahtjeve i provode strogi (jednosmjerni) nadzor. Ovdje nema dijaloga. Glavni cilj poslušnost djece, a roditelji su autoritet „po sebi“ koji postavlja(ju) norme (bez obrazloženja), a nepridržavanje istih se sankcioniraju. Ovaj odgoj se neopravdano povezuje s patrijahalnim.

2) Autoritativan (ili demokratski). Roditelji postavljaju postavljaju granice i provode nadzor, ali pružaju i potporu i ne sputavaju individulitet djeteta. Postavljene granice i pravila koja se djetetu obrazlažu (od situacije do situacije). Odgoj je dvosmjeran odnos. Kod autoritativnog ili demoktratskog odgoja nema monologa već (kontinuiranog) dijaloga, jer ne odgajaju samo roditelji svoje dijete. I dijete odgaja roditelje.

3) Permisivan (prepopustljiv). Roditelji nemaju „granice“, niti (su) autoritet svojoj djeci, daju
i bezrezervnu potporu ponašanju djetetu, neovisno od situacije. Roditelji zadovoljavaju svaki djetetov zahtjev. Davanje prevelike slobode nije primjereno djeci jer stvara nesigurnost, nesnalaženje u granicama, što potiče impulzivno i agresivno djetetovo ponašanje. Postoje djeca koja riječ "ne" nisu čula u roditeljskom domu. Kad im je ta riječ upućena od vršnjaka ili starijih ne snalaze se, tražeći utočište kod roditelja. Roditelji ih tješe, govore im kako su posebni i da ih zbog toga drugi ne vole. Tumače im da ih samo oni "vole" i to pokazuju bezrezervnim ispunjavanjem želja s (implicitnom) porukom: "Postojim(o) da bih ti ugodili". Permisivni stil odgoja se obično u literaturi naziva i anarhični i/ ili laiseez faire. U središtu pozornosti su djetetove želje i njegovi interesi, pa (i) takav stil često rezultira formiranju egocentrične osobe. Najutjecajniji kritičar takva tipa odgoja je Paul C. Vitz koji u knjizi Psihologija kao religija – kult samoobožavanja naglašava da takav tip odgoja vodi "širenju egoizma" (2003: 5), pa zaključuje da nije obitelj "ta koja je pala na ispitu; na ispitu je pao modernizam sa svojim naglaskom na pojedinom i nepromjenljivu pojedincu uhvaćenom u mrežu narcističkih ciljeva" (isto, 99). Iz toga se može zaključiti da je moderna obitelj u velikoj zabludi jer su komercijalizirani mediji postavili ciljeve da je najvažnije ugoditi djetetu, a ta se ideja sasvim otela kontroli (isto, 99). Permisivni odgoj se, prema Vitzu, temelji na moralnom relativizmu, jer prosudba o tome što je dobro ili loše ovisi samo o pojedincu, neovisno o njegovoj dobi, te se "ponekad čini da se ovaj model pretvara u još drastičnije stajalište prema kojemu vrijednosti zapravo i ne postoje – postoje samo stvari koje nam se sviđaju i koje nam se ne sviđaju" (isto, 106). Takav odgoj dopušta mrziti školu, favorizira legalizaciju (lakih) droga, relativizira autoritete (isto, 121), stavlja naglasak na "proces odlučivanja, a ne obazire se na sadržaj odabira" (isto, 122). To je razlog zašto pojedini roditelji, kao i njihova djeca, padaju u zamku poistovjećivanja demokratskog i permisivnog stila odgoja. Dijete odgojeno u ovom tipu odgoja kaže: "Briga te što drugi kažu! Ugodi sebi!" I poznati američki psihijatar Robert Shaw, koji je svoj radni vijek ostvario u New Yorku sa starijim pacijentima te u Caloforniji osobito s pacijentima -djecom dolazi do važnih iskustava da ako se djetetu neprestano ugađa i ne znade što su zabrane „ono neće naučiti da i drugi ljudi imaju svoje živote. Bez dobro razvijenog osjećaja empatije, dijete neće moći voljeti“ (Shaw, R., i Wood, str. 102). Današnja djeca odgajana u permisivnom okruženju spremna su uzimati a ne davati, a ono što imaju ne znaju cijeniti. „To su egocentrična djeca koja nisu sposobna poštovati osjećaje“ (Shaw, R , i Wood, ., u knjizi: Epidemija popustljivog odgoja, VBZ, Zagreb, 2009., str. 15). Svaki odgajatelj odnosno roditelj mora znati prenijeti djeci da su dostojanstvo, integritet, suosjećanje glavne odgojne vrednote. Tako John Farman u nekim dijelovima svoje knjige „Oprez, opasno po roditelje“ potiče djecu na laž: "Reci roditeljima da je neurednost znak genijalnosti i kreativnosti" (1996: 23). Isti autor savjetuje mlade da roditelje, ako su veliki puritanci, treba kazniti, primjerice ako im brane nositi minicu, da ju skrivećki odnesu kod prijateljice i tamo je odjenu (isto, 23).

4) Indiferentani (nemarni, zanemarujući) roditelji ne postavljaju nikakve „okvire ponašanja djetetu”, ali (tu) nema ni topline niti potpore. Roditelji emocionalno odbacuju djecu jer nemaju vremena ili želje skrbiti se o djetetovim skolonostima, potrebama i preferencijama. Kod ovih roditelja, ako i kod autokratskom stilu odgoja nema pravog odgoja, tj. dijaloga. Takvi su roditelji najmanje emocionalno angažirani. Indiferentni roditelji više misle na sebe nego na vlastito dijete. Da bi se riješili brige o njemu, neodgovorni roditelji će mu radije kupiti televizor, računalo..., umjesto da dugotrajnije i strpljivo ulažu u razvoj njegova samopouzdanja. Takvi roditelji često vide samo moć novca, ali ne i ljubavi. Indiferentan roditelj, kao i njegovo dijete, sve relativiziraju – od diplome do drugih autoriteta. U ozračju indiferentnosti, šutnja je logička posljedica.


U trećem i četvrtom primjeru veliki dio vremena djeca provode bez nadzora i roditelji ne znaju gdje su im djeca, što rade, niti s kim se druže. Iz takvoga roditeljskog konteksta najčešće se regrutiraju adolescenti koji pokazuju različite oblike neprihvatljivog ponašanja. Zauzetost oca, a sve više i majke poslovima izvan obitelji, ostavlja sve manje prostora za povezivanje s djecom i za izgradnju kvalitetnih obiteljskih odnosa. Zato su umjesto patrijahalnog odgoja sve izraženiji popustljivi i indiferentni roditelji. Roditelj koji djeci dopušta izazivanju nesagledivo loše posljedice na razvoj djeteta.. Dijete odgojeno u takvu ozračju ne vodi računa o tome što drugi misle, ono od roditelja samo traži "njihovo odobravanje" (Farman, 1996: 99). Kad roditeljima pređe u naviku da smiruju svoje dijete davajući mu sve više stvari ili sloboda kako bi ga se odobrovoljilo, slično je kao i s ovisnikom. „Što više uzima drogu, to ona slabije djeluje“ (Shaw, R , i Wood, 101).

Među nedopustive postupke prema djetetu pripadaju: gušenje samopouzdanja, plašenje, tjelesno kažnjavanje, ponižavanje, vrijeđanje, maltretiranje, ignoriranje, omalovažavanje i suprotno tome povlađivanje -nekritično poticanje svih djetetovih postupaka. Reći djetetu da ništa ne vrijedi, da od njega neće biti ništa, kao i suprotno – da sve što ima treba zahvaliti roditeljima – uništava samopouzdanje djeteta. Jednako tako, opasno je i stavljanje djetetovih postupaka ili želja na pijedestal vrijednosti „po sebi“.

U nastavku teksta ću objasniti tezu zašto krizu odgoja tretiram kao krizu vrijednosti.

Jedan od dokaza krize odgoja pokazuje i (neobjavljeno) istraživanje u sklopu projekta "Siromaštvo u Hrvatskoj" (iz 2004. godine; autori: Marina Vlahović, voditelj terenskog istraživanja i prof. dr. Ivan Rimac – voditelj projekta). Primjerice, na pitanje što naši građani najviše cijene (N=1216: obuhvaćene sve regije u Hrvatskoj). Odgovori su sljedeći: 1. bogatstvo = 46,8%; 2. uspjeh = 34,4%; 3. zdravlje = 30,0%; 4. moć = 23,1%; 5. društveni položaj = 21,9%; 6. djecu = 20,7%; 7. skladna obitelj = 19,1%; 8. snalažljivost = 16,5%; 9. političku podobnost = 14,7%; 10. nacionalnu pripadnost = 12,5%; 11. sigurnost = 12,1%; 12. marljiv rad = 10,8%; 13. dobru zabavu i izlaske = 7,1%; 14. pripadnost crkvi/crkvama = 5,8%; 15. savjesno i profesionalno obavljanje posla = 5,6%; 16. održanje obećanja = 5,5%; 17. veliku potrošnju = 5,2%; 18. samostalnost = 3,8%; 19. spremnost pomoći drugima = 2,2%; 20. suosjećajnost s potrebnima = 1,1% i 21. samoobrazovanje = 1,0%. Iz ovih je odgovora vidljivo da su vrijednosti samoobrazovanja, empatičnosti i altruizma na samom dnu ljestvice prihvaćanja, što zorno govori u kojoj se odgojnoj krizi nalazimo. „Svi nastavnici primjećuju kako im u razrede dolaze djeca koja ne vide svrhu učenja...“ (Shaw, R , i Wood, S., 2009, 15). Zato je poznati češki pedagog Michal Viewegh ispravno zaključio da je „posljednja prilika ovog svijeta empatija“ (Viewegh, 1997, 214). Ipak, u kontekstu nekih europskih preferencija vrednota, imamo razloga za optimizam. Naime, većina građana u trideset i tri europske zemlje ne slaže se s tvrdnjom da je brak zastarjela institucija (prema tekstu K. Nikodem i P. Aračić, Obitelj u transformaciji; u knjizi Josip Baloban (prir.): U potrazi za identitetom, 2005:151) u Francuskoj se s tom tvrdnjom slaže 34,3%, u Belgiji 29,7%, Luksemburgu 29,4%, u Sloveniji 25,4%, Portugalu 24,8% i Nizozemskoj 24,6 posto, a najveći postotak neslaganja s tvrdnjom da je brak zaostala institucija iskazali su u Turskoj 93,3%, Malti, 91,5%, Islandu 89,2%, Hrvatskoj 87,3%, Poljskoj 86,8% i Češkoj 83,6%. Vidljiva je razlika između skandinavskih i postkomunističkih zemalja. U Europi postoje velike razlike i u vezi s odnosom prema djeci kao smislu života. Građani razvijenih zemalja uglavnom su izrazili neslaganje s tvrdnjom da treba imati djecu kako bi život imao smisla (od 88,7 posto u Nizozemskoj, 69 posto u Velikoj Britaniji, do 66 posto u Irskoj), a u manje razvijenim europskim zemljama prisutno je veće slaganje s navedenim (npr. Letonija 88,3 posto, Hrvatska 76,3%, Mađarska 73,9 posto... Isto, str. 165).


3. Manipulator i odgajatelj

Manipulacija se može odrediti kao smišljen i kontroliran skup postupaka, (indoktrinacija, industrija zabave...) pomoću kojih manipulator, koristeći simbolička sredstva odašilje u masu, preko sredstava komunikacije određene poruke s „namjerom da utječe na uvjerenja, stavove i ponašanje velikog broja ljudi“ (Šušnjić, 1990, str. 29).

Mediji XXI. stoljeća su krenuli prema novom području: izmišljenoj stvarnosti (virtual reality). Sve bitne okolnosti su izmišljene: neka skupina ljudi stavlja se u neku situaciju koja nema veze sa stvarnošću.
Theunert, H. (2006) u svojoj knjizi „Gewalt in den Medien- Gewalt in der Realität“ objašnjava pojam manipulacije na sljedeći način: “Manipulator je orijentiran da moć i vladanje nad pojedincem upotrijebi kako bi mu preusmjerio interese“ (Theunert,2006, str. 63). Theunert otkriva simbiozu indoktrinacije i manipuliranja. Indoktrinaciju shvaća kao formu same moći manipuliranja, a moć je glavno sredstvo manipulacije. Indoktrinacija je poseban dio političke manipulacije, dok su reklame manipulacija u industriji zabave.

Poznati talijanski komunikolog Mario Perila pravi novu analogiju između ideologije i komunikacije, kada kaže da obje «podsjećaju na modu: traje koju sezonu i nemaju postojanost» (Perniola, M, 2004, str. 8). I doista, ako je (i) komunikacija komercijalizirana, zar ima ikakve razlike između njih!? Peroni je ipak optimista kada kaže «Iluzija je da proturječje u kojem ostaje uhvaćen čovjek današnjice nema nekog učinka i da svi posrednici mogu biti pokorni, da javnost postaje sve više neuka i nesposobna kritičkog duha, da su akrobacije i neumjesnost medijske komunikacije prihvaćene kao manipulacije» (Perniola, 2004, str. 28).

Paradoks i karakteristika suvremenog društva je gubljenje privatnosti i relativizacija svih vrednota.
Privatnost na internetu se može tretirati kao trgovanje osobnim podacima.
Facebook je, prije svega, sredstvo za razmjenu podataka, pa je rasprava o privatnom životu ili o zaštiti podataka iluzorna i gotovo anakrona. Poznata je činjenica u razotkrivanju prvih medijskih manipulacija s dirigiranim nadzorom (onoga koji nadgleda), ali zahvaljujući novim medijima, moć se prebacuje od nadziranja ka »biti primijećen«. Iz toga slijedi radikalna promjena: svi izmjenjuju sve sa svima, kroz blogove, e-poštu... Svi su spremni prihvatiti tuđi pogled, a taj se pogled ne promatra više kao negativna intervencija u intimu i/ili privatnost. Manipulator od javnih osoba traži da postaju "javno dobro", kao u svakom reality showu.

Teoretičari komunikacija su suglasni s tezom da je društvena moć koncetrirana kod onih koji kontroliraju informacije (Coleman, 2004, str. 41.). Zato Choen upozorava: „Ljudi u BBC-ju koji svake večeri pothranjuju nasilje, pohlepu, besciljnost i cinizam pred milijunima slušatelja i gledatelja, moraju razmotriti svoju odgovornost“ (Choen, 1980, str. 160). Najgora je stvar, smatra on kad se veličanje oslobađanje od rada s dokoličarenjem, nasiljem, hedonizmom... smatraju vrlinama sposobnih (Choen, 1980, str. 192).

Središnja ideja manipulatora je rušenje svakog oblika razumnosti i dijaloga u ime neposrednosti, spontanosti, ugode… Umjesto kreativne upotrebe slobodnog vremena manipulator nudi dokoličarenje, prosječnost, a banalnost uzdiže na rang vrline. Škola, posao, obveze se uzimaju kao kavez iz kojeg se treba izvući. Loš odgajatelj navodi mlade da odbace sve autoritete kritikom svega postojećega. Umjesto nebeskih visina, manipulator mladima nudi nepregledne dubine kaosa. Odgajatelj kaže mladima da ne živimo u svijetu koji nudi uzbuđenja, nego da samo upornošću dostižemo ciljeve samoafirmacije. Manipulator nudi mladima formulu: Što otkačenije to bolje. Odgajatelj poziva na ponos, upornost, dosljednost i dostojanstvo, a manipulator nudi potrošnju, rastrošnost… Poigravajući se nesvjesnim u djece, manipulator potiče njihovu egocentričnost nastojeći im stalno ugađati.

Manipulatori ili arhitekti kulture smrti nude dokoličarenje, seks, slavu, novac (bez rada), moć i uspjeh. Mladima nude formulu da je važan uspjeh po sebi, pa se zato tek manji broj njih odlučuje između karijere i djece, za ovo drugo. Manipulatori potiču egocentrizam, osobito mladih sa zahtjevom: „Hoću sada i odmah!“ ili “Ne znam što hoću, ali želim to odmah“! U tom smislu, ovdje bi najbolje bi odgovarala parafraza poznate latinske izreke: Sex populi, vox diaboli! Sve to je prepoznatljivo (i) kod promotora trenda dokoličarenja, gdje se apriori odbacuje protestantska etika rada, kao duhovno izvorište kapitalizma - M. Weber. Zato su ribari ljudskih duša narodnu izreku „tko radi, taj i griješi“ okrenuli u po(r)uku: »Nikada me nečeš toliko malo platiti, koliko mogu malo raditi«. Ili drugu: „Tko ne radi – ne griješi, tj. rad je grijeh“!

Svaka reklama u medijima osim što nastoji potencijalnog kupca nagovoriti da kupi nešto što mu (u pravilu) nije potrebno, nosi dodatnu (idejnu, moralnu) poruku. Toga je promatrač (konzument) najmanje svjestan. Zato mu je lako štošta podvaliti. Tvorci reklamnih parola, tzv. writeri, koji su izvrsno upućeni u psihologiju masa, zapravo se bave podvalama.

U tzv. suvremenoj obitelji, roditelji su dobili jednog velikog suparnika u odgajanju svoje djece, a to je televizija koja je sve više privlačila njihovu pozornost i u kojoj su djeca pronašla lukavog saveznika u bijegu od svojih roditelja.1 Glazba, seks, narkotici, vizualni i zvučni efekti, te frustracije mladih jesu „aduti“ u rukama manipulatora. (Epperson, 2002, str. 450). Manipulator na mjesto činjenica nudi se svijet fikcija pun blještavila i akcija. Želja za važnošću biti viđen i zaradom prevagnula je sve kriterije ljudskog dostojanstva.
Latinska poslovica kaže Coruptio optima, pesimum, što u slobodnijem prijevodu znači da, kad se pokvari najljepše, ono postaje najgore. Manipulator je vrstan «krojač duhovnih odijela» ili lažnih potreba. On je zadužen da oblikuje potrebe. Osnovna je razlika između dobrog roditelja/odgajatelja i manipulatora u tome što odgajatelj mladom biću nudi projekciju kreiranja vlastitog života, a manipulator mu nastoji kreirati život oblikovanjem i zadovoljavanjem trenutačnih potreba (pa i lažnih).
Odgajatelj kaže mladima da ne živimo u svijetu koji nudi uzbuđenja, nego da samo upornošću dostižemo ciljeve samoafirmacije. On poziva na ponos, upornost, dosljednost i dostojanstvo, a manipulator nudi stvari, potiče hedonizam i konzumerizam. Manipulator neće reći da je grijeh predati se ovisnostima o s(t)varima, dok će odgajatelj reći kako nije grijeh doći u napast, ali će ohrabrivati da se ne poklekne zauvijek. Dobar odgajatelj potiče kreativnost i kritičnost, a manipulator reproduktivnost i imitatorstvo. Manipulator vidi pedagošku uspješnost u medijskim nastupima djece kad se javljaju u ulozi imitatora. Loš pedagog je onaj koji dječje uspjehe mjeri po broju osvojenih nagrada na natjecanjima, po broju upisanih maturanata na fakultete, ako tim mladima znanje nije postalo glavni unutarnji motiv. Dobar pedagog ne vidi u ocjenama dobrog učenika nego onog koji promiće snošljivost i altruizam.

Manipulator vješto vrši zamjenu teza o slobodi i zabranama: umjesto prava na rad nudi načine kao se osloboditi od rada.
Imperativ je „imati“, a ne „biti“. Sloboda se shvaća kao bijeg od odgovornosti. Stvari se personaliziraju, a pojedinac depersonalizira. Zabave se čine interesantnijima što je droga na pristupačnija. «Odgajamo djecu u raspuštenosti i razvratu i to nazivamo progresivnim odgojem. Mi smo ogrezli u pornografiji i bogohulnosti, i to nazivamo slobodom izraza. Mi se izrugujemo duhovnom naslijeđu naših predaka i to nazivamo prosvjećenošću» (Platonov, 2002, str. 50). Umjesto da u emisiji, kao što je Big Brother, vidimo elemente psihološkog kanibalizma i/ili poticanje moralnog gladijatorstva i «zlatni kavez», dio mladih u toj nasofisticiranijom manipulativnom televizijskom emisijom doživljavaju kao bijeg od «vanjskog svijeta». Tu se voajerizam nudi kao poželjan model ponašanja. Umjesto da odgojem potičemo kreativnost i kritičnost kod mladih, manipulator potiče mlade da budu «zbunjeno stado pasivnih promatrača» (Lipman, 1999). Odgajatelj mladima nudi projekciju da sami kreiraju svoj život, a ne da dopušta da drugi to čine neovisno o stavovima, interesima i potrebama mladih. Manipulator nudi zadovoljenje trenutačnih potreba, a odgajatelj ideale. Odgajatelj kaže mladima da ne živimo u svijetu koji nudi uzbuđenja, nego kako samo upornošću dostižemo ciljeve samoafirmacije. Manipulator ne dozvoljava mladima da sami kreiraju svoje slobodno vrijeme nego ga on kreira.

Buchanan, 2003., str. 38

Legalizacija lakših droga se tumači kao borba za demokratizaciju društva. Imitatori, a ne kritičari postaju u projekciji manipulatora standardom poželjnog ponašanja mladih. Manipulator «uči» mlade debatnoj raspravi „za“ ili „protiv“, a ne kao odgajatelj da otvara lepezu pitanja kojima se ne daju jedna tumačenja crno- bijelih interpretacija, nego analitički pristupa problemu. Manipulator zagovara poimanje slobode bez odgovornosti. Odgajatelj kaže da nema slobode bez žrtvovanja za druge, niti da ima itko pravo propisivati sam principe odgovornosti. Manipulator traži od mladih da budu što bolji reproduktivci, a odgajatelj da budu kritičari. Kritičari s vizijom i projektima. Manipulator kaže mladima da trebaju odbaciti sve autoritete kritikom svega postojećega. Manipulator se vješto poigrava s podsvjesnim kod djece i potiče njihovu egocentričnost nastojeći im stalno ugađati. Manipulator nudi mladima formulu: «Što otkačenije to bolje». Umjesto pozivom za ponosom, upornošću, dosljednošću, ili dostojanstvom, nude se potrošnja, seks, rastrošnost… Umjesto «žive riječi» manupulator djeci najmanjeg uzrasta daje u ruku računalo, mobitel… Smisao je izgubiti nadu, vjeru, ideale. Cilj je da se sve plasira kao roba. Čak i ljudski život. Normalno postaje nenormalno. Umjesto radnog identiteta nudi se ovisnički identitet; (o virtualnoj stvarnosti, opijatima, drugim osobama koje nam sve determiniraju…). Dosadnima se nameću koncerti «ozbiljne glazbe», (mono)drame, teatar, kolumnistički (novinarski) prilozi… Umjesto da se čuva vlastiti kulturni identitet on se prepušta stihiji tržišta ili sveopćoj komercijalizaciji života. «Kod medijskog odgoja radi se o… otkrivanju vlastita identiteta, a ne o oponašanju medijskog» (Košir; Zgrbaljić; Ranfl, 1999, str. 79). Zato djeci i mladima treba najviše pomoći «jer do četvrte ili pete godine ne znaju razlikovati stvarnost koja ih okružuje od medijske slike» (Košir; Zgrbaljić; Ranfl; 1999, str. 68). Pet je temeljnih pitanja, koji isti autori preporučavaju odgajateljima u komentiranju medijske slike svijeta: «Kada događaj postaje činjenica? Mogu li činjenice postojati izolirano? Jesu li činjenice razumljive bez konteksta? Koje su činjenice selekcionirane? Koje su činjenice previđene» (Košir, Zgrbaljić; Ranfl; 1999, str. 68). Raščlambom ovih pitanja omogućava se razlikovanje svijeta fikcija i manipulacije događanjima.

Rezultati istraživanja na uzorku osnovnoškolaca – svibanj 2008. godine u knjizi Z. Miliše, M. Tolić i N. Vertovšeka, Mladi i mediji, Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2009. su imali zadatke: utvrditi koliko učenici prosječno dnevno gledaju TV, razgovaraju li s roditeljima o sadržajima koji se nude u medijima, utvrditi koliko prosječno dnevno koriste internet, televizor i mobitel te da li su voljni sudjelovati u programu “Igrom dva tjedna bez televizije, interneta i mobitela“. Na pitanje koliko u prosjeku provode vremena gledajući televizor, zabrinjava postotak da više od pet sati gleda čak 12 posto učenica/ka, a dodatnih 18.8 posto od 3 do 5 sati.... Intrigantan je podatak, da prema iskazu djece, njihovi roditelji znatno manje provode uz “male ekrane”, tj. “svega” 4.3 posto je pred televizorom više od pet sati, a 3 do 5 sati je 9.4 posto. Televizor u sobi ima (53,80%) djece, (39,70%) ih je izjavilo da sami gledaju, pa (32,50%) s bratom ili sestrom, pa tek onda s roditeljima i najmanje s prijateljima. Slijede interesantni odgovori glede komuniciranja tijekom ili poslije (po)gledanih sadržaja u medijima... Razgovaraš li s roditeljima o sadržajima koji se nude u medijima? Jedna četvrtina djece izjavljuje kako nikada s roditeljima ne razgovaraju o medijskim ponudama i sadržajima. Ovi podatci su slični s onim istraživanjima koji ukazuju na problem da samo 10 do 15 posto djece razgovara s roditeljima o gledanom, slušanom ili pročitanom, a što je “manje nego s vršnjacima” (Košir,Zgrabljić, Ranfl, 1999, 104). Prema ranijem istraživanju iz 1999. godine na uzorku od 345 učenika u jednoj matičnoj školi i 200 učenika u trima područnim školama, u dobi od osam do jedanaest godina pokazalo se nema značajnih razlika između gradske škole i prigradskih (seoskih) po pitanju razgovora djece s roditeljima o medijskim sadržajima. U gradu s roditeljima o gledanom razgovara 10 posto, a na selu 15 posto djece (prema Košir, Zgrabljić, Ranfl , 1999, 104). Ovi podatci istraživanja su gotovo podudarni sa slovačkim, njemačkim, američkim ili engleskim (isto, str. 104). Propuštajući razgovore o sadržajima u medijima sa svojom djecom, roditelji propuštaju prigodu da na nenametljiv način odgajaju svoju djecu.

Naša iskustva, kao i iskustva kolega koja su imala neposredne kontakte s djecom i mladima, ukazuju da učenici najviše preferiraju nastavu iz onih predmeta u kojima se dopušta da djeca iznose svoje mišljenje i gdje se otvoreno razgovara. U Njemačkoj su bile posebne kampanje sa sloganom “Više vremena za djecu”. Imali su i posebne plakate s dječjim likom i montiranom mačjom glavom s natpisom “Djeca trebaju više ljubavi nego kućni ljubimci” (više u Košir, Zgrabljić, Ranfl, 1999, 105).

Slijede posljednji podaci iz našeg istraživanja glede pitanja koliko učenika/ca koriste dnevno internet i mobitel. Gotovo jedanaest posto učenika sjedi dnevno više od pet sati ispred računala, koristeći internet, a dvadeset pet posto njih je više od 90 minuta uz mobitel. Sve to nas upozorava na činjenicu da neposrednu komunikaciju zamjenjuje virtualna. Sve to nas upozorava na pitanje imamo li u svojoj sredini kvalitetne preventivne programe, a osobite programe za poticanje odgovornog roditeljstva i stjecanja medijskih kompetencija, kako bismo djecu i sebe „naoružali“ znanjem u otporu spram medijskih manipulacija.


4. Neki prijedlozi u prevenciji medijskih manipulacija

Slijedom gore navedenih primjera i argumenata predlažem pet mjera kako doskočiti medijskim manipulatorima...

1) O svim aspektima medijskih manipulacija otvorimo razgovore u obitelji, Crkvi, školama i izvanškolskim aktivnostima.

2) U osnovnim školama treba uvesti izborni kolegij Medijski odgoj.

3) Predlažem da se 3. svibnja na Međunarodni dan slobode medija ili 14. svibnja povodom Svjetskog dana sredstava društvenih komunikacija u svim jedinicama lokane samouprave organizira Tjedan dana apstinencije roditelja i djece od ekrana (televizora, računala i mobitela). Ovaj projekt sam sa suradnicima organizirao u Zadru, dobivši iznimno pedagoški poučne rezultate, a koje smo prikazali u knjizi Mladi i mediji- Prevencija o medijskim manipulacijama, Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2009.

4) Na Međunarodni dan obitelji - 15.og svibnja - organizirati tjedan dana radionica Razgovorom do povjerenja ili Odgovornog roditeljstva. Podsjećam da su Međunarodni dan obitelji proglasili Ujedinjeni narodi 1989. godine, a u svijetu je prvi put obilježen 15. svibnja. 1994. godine pod sloganom "Da obiteljski dan ne čine stvari, nego srdačni odnosi roditelja i djece".

5) Na Svjetski dan ljubaznosti- 13.studenoga i 20. studenoga - Svjetskog dana solidarnosti - svaka škola treba promovirati najprijatelja - učenika u školi. »Najučenik« bi bilo dijete prepoznatljivo od svojih vršnjaka u promicanju altruizma i/ili empatičnosti vrijednosti koje su na dnu ljestvice vrednota u Hrvatskoj.


5. Literatura

l. Baacke, D. (1997), Medienpadagogik, Tubingen, KoPad Verlag

2. Bauer, T.A. (2007), Mediji za otvoreno društvo. Zagreb, Icej

3. Buchanan, J. Patrick. (2003), Smrt Zapada. Zagreb, Kaptol

4. Cohen, S.(1980), Folk Delvis and Moral Panics. London: Oxford- Martin Robertson.

5. Coleman, J. (2004), Hijerarhija zavjerenika – komitet 300. Zagreb, Detecta

6. Delores, J l998), Učenje blago u nama, Zagreb, Educa

7. Epperson, R, (1977), Novi svjetski poredak, Zagreb, Sion

8. Farman, J (1996), Oprez, opasno po roditelje, Zagreb, Mozaik knjiga

9. Košir, M., Zgrabljić, N., Ranfl, R. (1999), Život s medijima. Zagreb, Doron

10 Lipman, W. (1999), Javno mnijenje, Zagreb: Naprijed.

11. Miliša, Z. (2006), Manipuliranje potrebama mladih, Zagreb, MarkoM

12. Miliša, Z, Tolić, M., Vertovšek, N., Mediji i mladi, Zagreb, Sveučilišna knjižara

13. Macintyre, A. (2002), Za vrlinom, (Studija o teoriji morala), KruZak, Zagreb

14. Lipman, W. (1999), Javno mnijenje, Zagreb, Naprijed

15. Perniola, M. (2004), Contro la comunicazione, Torino, Giulio Einaudi editore

16. Platonov, O, (2002), Zašto će propasti Amerika, Labus, Split

17.Shaw, R, i Wood, S., (2009), Epidemija popustljivog odgoja, VBZ, Zagreb

16. Šušnjić, Đ. (1990), Ribari ljudskih duša, Beograd, Ideje

17. Theunert, H. (2006), Gewalt in den Medien- Gewalt in der Realität. München: Grüner Erlangen.

18. Tulodziecki, G. (2000), Medienerziehung in der Grundschule – Grundlagen, empirische Befunde und Empfehlungen zur Situation in Schule und Lehrerbildung. Leske + Budrich, Opladen

19. Viewegh, M (1997), Odgoj djevojaka u Češkoj, Zagreb, DiVič
  • Page:
  • 1
Time to create page: 0.32 seconds