Alternative currency and balanced living system. Alternativna valuta i uravnoteženi životni sistem. Moneta alternativa e sistema di vita equilibrato.

Linija

Search

Home Forum
Welcome, Guest
Username Password: Remember me
  • Page:
  • 1

TOPIC: Katolicizam i celibat

Katolicizam i celibat 8 years, 2 months ago #1525

  • teknik
  • OFFLINE
  • Platinum Boarder
  • Posts: 535
  • Karma: 0
Katolicizam i celibat

Pojam celibata podrazumijevao je slobodnog neoženjenog čovjeka sve do druge polovine 11. i prve polovine 12. stoljeća kada je taj isti pojam obogaćen novim sadržajem, točnije zabranom ženidbe svećenicima, pri čemu se ograničavamo isključivo na zapadnu kršćansku kulturu, uz kraći osvrt na razvoj kršćanstva do toga doba.

Sve je započelo s Konstantinom I. nakon osvajanja Rima, kojom prilikom je pobjedu zahvalio navodnom ukazanju križa na nebu, a potom i za sve ostalo što je glede kršćanske vjere dalje slijedilo.

Osobno mislim da je još ranije veoma dobro spoznao snagu kršćanske vjere, koja se ni nakon silnih progona njenih sljedbenika nije mogla ugušiti, a stavljanjem takve snage u funkciju državne vlasti moglo je samo koristiti i pridonijeti njenom jačanju.
Darovnica kojom je nešto kasnije priznao papi Silvestru carsko dostojanstvo i punu vlast u vjerskim i obrednim pitanjima, označila je pravno i faktički početak institucionalizacije crkve, dajući vjeri atribute religije.
Krivotvorena u 8. stoljeću po papi Pavlu I tako da su njome obuhvaćene, uz Rim i Italiju, i sve ostale zapadne zemlje, kao takva poslužila mu je kao oslonac vjerskim i političkim aspiracijama.
Tako fabriciranim dokumentom rimska kurija se obilato koristila sve do polovine 11. stoljeća. kada je došlo do konačnog cijepanja crkve.
I danas se čini isto.
Pretenzije velikodostojnika crkve išle su toliko daleko da su aspirirale i ne samo na prijestolje cara Rimskog, već i na prvosvećenika kršćanskog (Pontifex Maximus).

Nakon diobe Rimskog carstva 395. jačaju i vjerski antagonizmi između Rima i Bizanta čije narastanje ozbiljnije datiraju već od polovine 5. stoljeća, kada je na scenu počela nastupati ortodoksija, ozbiljno ignorirajući zapadnu herezu.
Razlike u mentalitetu, jeziku, obredima, formuliranju dogmi i crkvenoj disciplini (celibat), već su polovinom 6. stoljeća potakle carigradskog patrijarha da mu se prizna počasni primat odmah poslije pape.

Uspostavljanjem pentarhije /crkvene organizacije s 5 patrijarha i općim saborom koji stoji iznad njih, jednim od kanona sabora određeno je da se granice crkvi i njihovih područja moraju poklapati s državnim granicama.
Na tome principu prihvaćena sabornost i autokefalnost pravoslavlje temelji svoj daljnji razvitak.
Od 5 patrijarha trojica istočnih već u 7. vijeku gube svoj značaj pred najezdom islamskih osvajača, a rastuće pravoslavlje dobiva krila na balkanskim prostorima i dalje, posebno među slavenima koji su iz Bizanta uz kršćanstvo primili i pismenost te osnovne elemente feudalne kulture.

Unutar kršćanske crkve došlo je do definitivnog raskola/šizme 1054.
Sukobi među narodima udaljili su katoličku crkvu od istočne, a nastojanje da ostane jaka i još više očvrsne, nalagalo je pojačan unutarnji red i disciplinu.
S jedne strane potpuna predaja vjeri uz potrebu da se očuvaju stečena bogatstva i ona koja se očekuju, mogle su se postići samo celibatom, pobliže, životom u crkvenim prostorima zabranom ženidbe i prava na formiranje vlastite obitelji.
U osnovi, svećenicima je zabranjeno da konzumiraju zadovoljstva koja im nameće jedan od elementarnih prirodnih nagona izvan područja svjesnog, mada ga se inteligencijom može kontrolirati do neke granice.

Nagonska ili instinktivna radnja je opća reakcija organizma na kakve promjene nastale u vanjskoj ili unutarnjoj sredini u funkciji nervnog sustava vezanim za historijski razvoj i način života vrste.
Po biološkom značenju insatiktivne radnje mogu se podijeliti u više grupa: hranidbene, obrambene, spolne, roditeljske/briga za potomstvo i druge.
Kod svake vrste živih bića one se odvijaju po različitoj šemi.

Osobiti položaj čovjeka u prirodi s razvijenom inteligencijom uraslom u isto tako razvijene društveno-proizvodne odnose, daju mu mogućnosti osvješćivanja instinkta u raznim intelektualnim, etičkim i estetskim aktivnostima i doživljajima.
Njegovo stapanje s osobno stečenim navikama i onima preuzetim iz kulturnog nasljeđa društvene zajednice, te preobražaji i potiskivanja nastali pod raznim pritiscima, međutim, korijen su mnogim afektivnim manifestacijama i psihičkim deformitetima.

Kritička filozofska stajališta u nagonima gledaju elementarno važne, ali racionalnom funkcijom prevladive činioce osobnog i društvenog života.
Moguće, no ovakvo stajalište se ne može niti smije generalizirati, pogotovo ne u uvjetima kada broj žitelja na ovoj planeti raste geometrijskom progresijom, pri čemu velika većina živi životom daleko ispod ljudskog dostojanstva.

Od te i takve većine, većina umire dostojanstveno.

Šta se dešava s dostojanstvenicima koji žive izuzetno dobro, no u celibatu koji su prihvatili dragovoljno ili iz nužde (osigurana egzistencija, skrivene sklonosti – homoseksualnost, bijeg u naručje žena, pedofilija, sadomazohizam, sodomija i druge atipične sklonosti)?
Žive dostojanstveno dok ih se ne demaskira, no u svemu tome vidim tragiku što ih ne demaskira zajednica u kojoj egzistiraju 24 sata dnevno, dapače, skriva njihovo ponašanje od šire društvene zajednice na način koji, osim što kompromitira dotičnu osobu, jednako tako i još više kompromitira užu zajednicu kojoj profesionalno pripada.
Njih demaskiraju oni koji im poklanjaju vjeru i povjerenje u svim segmentima vlastitog življenja, makar se i kod njih, najčešće zbog straha da će i sami biti kažnjeni, često dešava da drže jezik za zubima, da previđaju ono što ne bi smjeli, da ne vide ono što je očigledno.

Sinergija iza zatvorenih očiju, uz očiglednu potrebu da se na dosegnutoj civilizacijskoj razini mora mijenjati crkveni zakon (nisam siguran da je to kanon) o celibatu koji je očito prevaziđen, mislim da je morala potaći nadležno tijelo crkvenih vlasti u Vatikanu da pokrene postupak u tom pravcu.

Istina, ne bi bilo dobro da im to pređe u naviku, jer bi onda sličili našem zakonodavcu koji isto čini svakodnevno, bez problema i bez posljedica.

Na kraju, dopuštam sebi malo ironije: argumentum a contrario, možda i ne bi bilo dobro da se celibat ukine jer bi naprijed spomenuta progresija o porastu stanovništva mogla poprimit naziv hipergeometrijske, s obzirom da bi se seksualni nagon i nagon za održanjem obiteljskog nasljeđa oslobodio lanca kao ???, a to zna biti i «opasno».
  • Page:
  • 1
Time to create page: 0.15 seconds